UZORNI MORALSULEJMANA, A. S. .

U dosadašnjim poglavljima knjige govorili smo o razlicitim znanjima kojima je Allah, dž. š., obdario Sulejmana, a. s., o njegovom raskošnom carstvu i mocnoj vojsci. A jedna od najbitnijih odlika Sulejmana, a. s., koje su saopcene u Kur’anu, nesumnjivo je uzorni moral koji je on posjedovao. Dok je tokom cijelog svoga života pozivao na zaživljavanje morala kojim ce Allah, dž. š., biti zadovoljan, i sam je, svojim dubokim imanom i superiornim moralom, bio uzor svima ostalima.

U svim svojim poslovima usmjeravao se ka Allahu, dž. š.

... divan je on rob bio, i mnogo se kajao! (Sad, 30)

Jedno od pitanja koje, u kur’anskim ajetima koji su u vezi sa životom Sulejmana,a.s, najviše privlaci pažnju je da se on u svim svojim poslovima uvijek usmjeravao ka Allahu, dž. š., da Mu je cinio dovu i da Mu je povjeravao sve svoje namjere.
Sulejman, a. s., je živio u jednom periodu u kome je idolopoklonstvo bilo izrazito rašireno, medutim, on Allahu, dž. š., nikada nije pripisivao ortaka i druga. Jedino je vodio racuna o Allahovom zadovoljstvu; živio je bogobojazno i, ne obracajuci pažnju na mišljenje bilo koga drugog, djelovao je u cilju zaživljavanja vjere koju je Allah nalagao. Dok je u vjeru pozivao Sabejce, koji su se klanjali idolima, on ih je, isto tako, pozivao i na predanost Allahu, dž. š., i tražio da odustanu od svog klanjanja Suncu.

Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je poslije ozdravio. “Gospodaru moj,” - rekao je - “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, nece imati! Ti, uistinu, bogato daruješ!” (Sad, 34-35)

Kada bi se suocavao sa bilo kakvom poteškocom, problemom ili nimetom, Sulejman, a. s., se odmah usmjeravao ka Allahu, dž. š. U svim svojim govorima slavio je Allaha, dž. š., a svaku svoju odluku donosio je spominjanjem imena svoga Gospodara. Allah, dž. š., je Sulejmana, a. s., iskušavao razlicitim slucajevima i stanjima, a on je uvijek odgovarao veoma uzornim moralom i bogobojaznim držanjem. Ilustracije radi, kao što je istaknuto u prethodnom ajetu, kada je stavljan na kušnju, prvo što je Sulejmanu, a. s., padalo na um bilo je upucivanje dove Allahu, dž. š., i traženja utocišta u Njegovom oprostu i milosti.
Ne samo u teškim trenucima; Sulejman, a. s., je isti moral pokazivao i u trenucima bilo kojeg uspjeha ili pobjede; uvijek je bio bogobojazan i rob koji je bio svjestan svoje bespomocnosti naspram Allaha, dž. š. Svaki ostvareni uspjeh je odmah uocavao kao svojevrsno iskušenje od strane Allaha, dž. š. Kao što se i saopcava u prethodnom ajetu, na svoje uspjehe odgovorao je jednom krajnjom poniznošcu. Ovaj ponizan odgovor ishod je njegove svjesnosti da su svakojaki uspjesi, kao i svakojake nevolje, iskušenja od strane Allaha, dž. š.

Bio je rob koji je uvijek bio zahvalan Allahu, dž. š.

Kao Davuda, a. s., i Sulejmana, a. s., je Allah, dž. š., je, blagodatima koje prethodno nikome nisu date, ucinio odabranim i obdario ga dobitima koje ce biti povod za njegovu zahvalu Gospodaru. Naspram svih ovih blagodati Sulejman, a. s., je uvijek bio zahvalan, ponizan i bogobojaznog ponašanja; u sim svojim poslovima se usmjeravao ka Allahu, dž. š. Kao što smo to i prethodno naglasili, on je bio rob koji je znao da su sve blagodati i sve njegove superiorne odlike samo iskušenja od strane Allaha, dž. š., da ce se na Sudnjem danu suociti sa odgovorom na ove nimete i ponašao se u skladu sa time.

“...Reci: “Blagodat je samo u Allahovoj ruci, On je daruje kome hoce.”... (Ali ‘Imran, 73)

U ajetu se saopcava da se, nakon što je cuo razgovor koji se odvijao izmedu mravi, Sulejman, a. s., odmah usmjerio ka Allahu i ucinio dovu. Naspram nimeta kojima je obdaren, on je uvijek bio svjestan da je stvarni vlasnik svega toga naš Gospodar, svojim djelima i rijecima je pokazivao da mu je jedini cilj postizanje Allahovog zadovoljstva.

...”Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li cu zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan - u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan - pa, Gospodar moj je nezavisan i plemenit.” (An-Naml, 40)

Ovaj njegov predani i iskreni moral Allah, dž. š., je nagradio na najljepši nacin i to nam saopcio u slijedecem ajetu: “On je, doista, blizak Nama i ceka ga krasno prebivalište” (Sad, 40). A u drugom ajetu saopcava se da je njega i njegovog oca, Davuda, a. s., “odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!” (An-Naml, 15).

“...Allah je neizmjerno dobar i zna sve; On Svojom milošcu narocito daruje onoga koga hoce. - A Allahova blagodat je velika!” ( Ali ‘Imran, 73-74)

Osim toga, kada je ugledao požrtvovanost mravice prema mravljoj zajednici, Sulejman, a. s., se odmah prisjetio svoje majke i svoga oca. To je, pak, veoma bitna lekcija, ders koji pokazuje da na sve nimete koji covjeku dolaze posredstvom njegovih roditelja (kao što su njega od ranog djetinjstva, odgoj, utocište, obrazovanje) treba zahvaljivati Allahu, dž. š., koji je stvarni vlasnik svega toga.

Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao - obavezu uzeo: “Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati?Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?” - Oni su odgovarali: “Pristajemo!” - “Budite, onda, svjedoci” - rekao bi On - “a i Ja ću s vama svjedočiti.” ( Ali ‘Imran, 81)

Sulejmanova, a. s., ljubav prema životinjama

Kad su jedne veceri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a cetvrtom jedva zemlju doticali, on rece: “Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!” - i oni se izgubiše iz vida. (Sad, 31-32)

Kao što se vidi iz citiranih ajeta, Sulejman, a. s., je posebno vrijeme izdvajao za njegu ovih životinja, koje svojim majstorstvom i gracioznošcu u stavu i trcanju pružaju veliku draž posmatracima. A u meduvremenu je slavio i velicao svoga Gospodara. Ovo je primjerno držanje jednog vjernika: naspram ljepota koje vidi i dubokog efekta koje te ljepote formiraju u njegovoj duši, vjernik spominje i velica Allaha, dž. š. To je djelovanje oformljeno u ishodu duboke ljubavi koju vjernici osjecaju prema svome Gospodaru.
Vecina insana koji su daleko od ljepota koje nosi vjera razvijaju jedan zatvoreni karakter osobe koja je neosjetljiva prema dogadanjima i bicima oko sebe. Medutim, kao što se jasno vidi iz ponašanja Sulejmana, a. s., vjernik je smotren insan koji je krajnje osjetljiv naspram ljepota iz svog okruženja, koji se nasladuje ljepotama, estetikom i umjetnošcu. Svjestan je Allahovih nimeta i zna se nasladivati njima i zahvaljivati. Ajetom “Reci: ‘Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih.’...” (A’raf, 32) Allah, dž. š., saopcava da je dunjalucke nimete stvorio radi vjernika.

“Vratite mi ih!” - i on ih poce gladiti po nogama i vratovima. (Sad, 33)

Ljubav koju osjeca u sebi, Sulejman hem izražava rijecima, hem to i djelom manifestira. Ovdje na najotvoreniji nacin vidimo Sulejmanovu, a. s., moc izražavanja ljubavi. U principu, ljubav koju osjecaju u sebi, ljudi ne uspijevaju uvijek izraziti kako treba i na lijep nacin. Štaviše, u vecini slucajeva se i suzdržavaju od toga. Mogucnost najiskrenijeg pokazivanja ljubavi koju covjek osjeca prema nekom bicu posebna je sposobnost data od Allaha, dž. š. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava da je ovu sposobnost dao i Svom cestitom robu, Jahjau, a. s.:

“O, Jahja, prihvati Knjigu odlucno!” - a dadosmo mu mudrost još dok je djecak bio i nježnost i cednost, i cestit je bio. (Maryam, 12-13)

U Kur’anu se navode i drugi primjeri o tome da je, pored konja, Sulejman, a. s., istu ljubav pokazivao i prema drugim životinjama. Jedna od tih životinja su i mravi. Jedna mravica, koja je vidjela da im se približava Sulejman sa svojim vojskama, rekla je mravljoj zajednici da udu u svoja gnijezda, inace im Sulejman i njegove vojske mogu ‘‘nesvjesno’’ nanijeti štetu. Mravicino korištenje formulacije ‘‘nesvjesno’’ u svom obracanju skrenulo je pažnju na tako visoki Sulejmanov merhamet da u toku rata cak ni mravima ne želi nanijeti zlo.
U ovim ajetima u kojima se iznose primjeri iz života Sulejmana, a. s., muslimanima se skrece pažnja i na znacaj ljubavi prema životinjama, pošto kroz ljepotu stvaranja i duboku mudrost u živim bicima vjernik bolje uspijeva poimati Gospodara, Allaha, dž. š. Upravo se, na ovu cinjenicu skrece pažnja isticanjem “ona (stoka) vam je ukras... “ u šestom ajetu poglavlja An-Nahl, u kome se detaljno iznose ibreti kod životinja. Eto, i ljubav prema životinjama koju opažamo kod Sulejmana, a. s., jedno je od svjedocanstava oduševljenja koje se osjeca prema ovom savršenom Allahovom stvaranju.
U Kur’anu se i stvaranje sigurnosti istice kao jedna od strana životinja koje su korist za covjeka. Ilustracije radi, postoje naznake o tome kako se psi mogu koristiti u cilju osiguranja sigurnosti za njihove vlasnike. U osamnaestom ajetu poglavlja Al-Kahf govori se o psu stanovnika pecine. U nizu drugih ajeta se podstice na ljubav prema životinjama i analiziranje dokaza stvaranja vidljivih kod životinja.

Sulejmanovo pokazivanje ljubavi prema imetku

...”Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!”... (Sad, 32)

Kao što se vidi i iz navedenog ajeta, Sulejman, a. s., je razmišljao o raskošnoj imovini koju je posjedovao i velicao svoga Gospodara; naglasio je da je velicanje Allaha, dž. š., izvor ljubavi prema blagu. Treba studiozno razmisliti o ovome znacenju. U odredenim drugim kur’anskim ajetima se govori o tome kako ljubav prema imetku može zavesti covjeka. Naprimjer, u kur’anskom poglavlju Al-’Adiyat se kaže slijedece: “Covjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan i sam je on toga, doista, svjestan, i on je, zato što voli bogatstvo radiša” (Al-’Adiyat, 6-8). Vecinu onih koji gaje ljubav prema imetku to cini da budu ljudi otvrdnjela srca i udaljava ih od vjere, pošto smatraju da je dobit ono što posjeduju,da, zbog toga postaju oholi, osjecaju ‘‘mustagnijet’’ (osjecaj sposobnosti, zaboravljanje na podredenost Allahu, dž. š.) i obuzima ih strast za postizanjem još veceg imetka. Umjesto da žive kako bi robovali Allahu, dž. š., oni žive da bi postigli štoviše imovine. Svaki musliman se mora držati daleko od strasti za ovosvjetskim imetkom i blagom!

U edenske vrtove koje je Milostivi robovima Svojim obećao zato što su u njih vjerovali, a nisu ih vidjeli - a obećanje Njegovo će se doista ispuniti. (Maryam, 61)

Medutim, kur’anska prica o Sulejmanu, a. s., pokazuje nam da ce na imetak i blago vjernici sasvim drugacije gledati od nemarnih ljudi i da ce im, nakon što postignu takvu svijest, postizanje imetka biti jednim od povoda za velicanje Svemoguceg. Svijest na koju se cilja je cinjenica da je sav imetak i blago Allahovo vlasništvo, da dolazi od Njega i da ce opet Njegovom voljom otici. Svjestan toga, vjernik se ne oholi i ne sili kada mu se da imetak i blago. Isto tako ga ne obuzima ni strah da ce možda ostati bez toga. Zahvaljuje se na svim dobrima koje mu je Allah, dž. š., dao i koristi ih na Allahovom Putu kako bi postigao Njegovo zadovoljstvo. A kada mu Allah, dž. š., ukaže veliki imetak, slavu i vlast, sve to vidi kao blagodati i povod za iskušenje; njegovo poštovanje prema Allahu, dž. š., ljubav i strah još više se povecavaju.
Upravo su to razlozi što su iskreni vjernici, koji su srcano vezani za Allaha, dž. š., najdolicniji ljudi za povjeravanje imovine, blaga i vlasti. Jedan od njih, Sulejman, a. s., unatoc tome što je u svojim rukama imao takvu vlast koja nikome drugome nije bila dostupna, uvijek je bio obuzet jednom iskrenom i dubokom ljubavlju prema Allahu, dž. š., i svim svojim sredstvima je služio Njegovoj vjeri.
Iz ovog ajeta se razumije da je imetak dopustiv ako je u službi postizanja Allahovog zadovoljstva. Ako se raspoloživi imetak troši u poslovima kojima ce se postici Allahovo zadovoljstvo i u velicanju Allahove neogranicene moci, onda se treba nadati da ce Allah biti zadovoljan tim djelima.
Sulejman, a. s., je imovinu volio radi Allahovog zadovoljstva i od Njega tražio da mu podari jedan ogromni imetak koji bi trošio na Njegovom Putu. Ovim ajetom se upozorava da, radi trošenja na Allahovom Putu, vjernici na ovom svijetu mogu tražiti jedno jedinstveno bogatstvo i imetak.
Kao što se razumije iz kur’anskih ajeta, muslimani mogu posjedovati bogatstvo, raskošni imetak, umjetnicka djela koja pobuduju oduševljenje... Upravo su, tokom historije, muslimanske države iznijele krajnje velebna umjetnicka djela i cijelim svijetom se proslavili svojim bogatstvom i silom. Najilustrativniji primjer toga je Osmanlijska imperija, koja je stoljecima predvodila cijeli islamski svijet. Djela koja su ostala iza ove velike imperije i danas ukrašavaju cetiri strane tri kontinenta.
Jedna od mudrosti ovog bogatstva koje posjeduju vjernici je da bogatstvo igra veliku ulogu u zagrijavanju ljudskih srca za islam. Njihovo pompezno bogatstvo u prvom trenutku je psihološki djelovalo na one koji žive daleko od vjerske etike i koji pretjerano pridaju znacaj materijalnim vrijednostima, te osiguralo njihovo zanimanje za vjeru. Ovo je, kao što cemo vidjeti i u narednim poglavljima, jedan od metoda koji je i Sulejman, a. s., koristio kako bi kraljica Sabe prihvatila islam.

Mahmud Dželaleddin, Kaligrafija dželi sulus: “Moj Allahu, opskrbi me na najljepši način. Podari mi dobra djela, bezgriješna, moralno i ljudski dopadljiva.”

Upozorenja na specijalno znanje dato Sulejmanu

“Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: “Hvala Allahu, koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih! (...) ovo je, zaista, prava blagodat!” (An-Naml,15-16)

Ovim ajetima se govori o specijalnom znanju koje je dato Davudu i Sulejmanu, a. s. A saopcenje u nastavku ajeta da je to znanje ‘‘prava blagodat” je možda jedno upozorenje da su oni bili upoznati sa jednim superiornim znanjem, koje je nedostupno za sve ostale.

Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je poslije ozdravio. (Sad, 34)

Iskušavanje Sulejmana, a. s., ostavljanjem njegovog bolesnog tijela na prijestolju, možda je mudžiza koja je u vezi sa znanjem koje smo prethodno istakli. Allah, dž. š., je, možda, na jedan metafizicki nacin, Sulejmana, a. s., izveo iz materijalne dimenzije u kojoj žive sva živa bica i doveo ga u duhovni svijet. Moguce je da je u ovom svijetu nestala materija; da je Sulejman, a. s., shvatio da i njegovo prijestolje, i tijelo na prijestolju, nisu materijalna bica, da su samo jedna imaginacija. A kada je iz duhovnog svijeta prešao u materijalni, možda se ponovo domogao svoga tijela i vratio u svoje uobicajeno stanje!

On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (At-Tawba, 33)

Tokom ovog putovanja, Sulejman, a. s., je, možda, izišao iz svoga tijela i, prema tome, svoje tijelo vidio kao leš, a u ishodu toga je možda uocio bezvrijednost dunjaluckog svijeta i to koliko je covjek jedno bespomocno bice. Moguce je da je shvatio da ce se za nekoliko decenija rastati od dunjaluka, da su novac, bogatstvo, imetak, blago i sve ljepote kojima u toku dunjaluckog života ljudi pridaju znacaj- ništa drugo do jedna uobrazilja.
Moguce je da je Sulejman, a. s., koji je shvatio bezvrijednost dunjaluckog života, isto tako shvatio i znacaj trošenja imovine na Allahovom Putu i u korist islama. S time u vezi, neposredno nakon ovog putovanja, Sulejman, a. s., cini dovu Allahu, dž. š., da mu podari nevideno bogatstvo i vlast.