Dva razlicita režima opisana u Kur’anu


O pitanju nacina vladanja na Zemlji, u Kur’anu su nave-dena dva veoma bitna primjera. Jedan od tih primjera je vlast u zemlji kraljice Sabe, a drugi Faraonov nasilnicki režim. Dogadaji koji su se desili nakon što je Sulejman, a. s., poslao pismo u kome je u vjeru pozivao narod Sabe koji se klanjao Suncu, daju odredena saznanja o strukturi ove države.
U pratnji kraljice Sabe nalazila se jedna grupa koju su cinile vodece osobe iz naroda. Nakon što je procitala pismo pristiglo od Sulejmana, a. s., Kraljica se savjetovala sa ovom grupom. Dakle, pravo odluke u ovoj državi nije imao jedino vladar; uporedo sa vladarem, postojala je i jedna grupa ljudi, koji su imali pravo glasa u upravi. Kraljica Sabe je pridavala znacaj mišljenjima clanova tog tijela, a oni su iskazivali poštovanje prema autoritetu i licnosti Kraljice. S time u vezi, sasvim je moguce da se u državi Sabi primjenjivao jedan oblik uprave nalik na dmokraciju.
Što se tice Faraonovog nacina vladanja, on na prvi pogled izgleda nalik na sistem vladanja u Sabi. Celnici koji su se nalazili u njegovoj blizini takoder djeluju kao da imaju veliki utjecaj u vlasti. Medutim, te osobe su pogrešno usmjeravale Faraona; podsticale su ga na fitneluk i tiraniju. U kur’anskom poglavlju Al-A’raf se saopcava da su se oni Faraonu obracali na slijedeci nacin:
“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji ce sakupljati’’ (Al-A’raf, 111).

Sjeverna Afrika, XII stoljeće, Spink koledž, LondonSura An-Naml, od 36. do 39. ajetaU suri An-Naml se govori o susretu Sulejmana, a. s., i kraljice Sabe. Kraljica Sabe se prilikom ovog susreta osvjedočila u bogatstvo i moć Sulejmana, a. s.
Nacin uprave u doba Faraona sasvim je moguce okarak-terizirati kao oligarhiju. Oligarhija znaci “vlast manjine”. Ako se u jednom sistemu politicka moc nalazi u rukama jedne ogranicene grupe, taj sistem je oligarhija. Što se tice moci oligarhije, ona je, u vecini slucajeva, u direktnom srazmjeru sa vojnom ili materijalnom moci. Kako god vladajuci kadar oligarhije može biti nacinjen od nekoliko osoba, isto tako on može biti nacinjen i od više osoba. Medutim, u odnosu na narod, to je, u sakom slucaju, jedna neznatna nanjina. Te osobe narodom upravljaju u skladu sa licnim interesima i raspoloženjem. I Faraonov sistem vladanja je, kao što je to vidljivo i iz kur’anskih ajeta, jedna oligarhija.
Kao što se to vidi iz ajeta: “Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni” (Al-Mu’minun, 46), Faraon i njegove glavešine su bili grupa koja se ponašala u skladu sa licnim prohtjevima. Oligarhijski stalež, kojeg su cinili Faraonovi savjetnici, vracari i vojska, pod svoju su idejnu dominaciju uzeli narod, kako bi oni ostali privrženi Faraonovom sistemu; širili su laži o tome kako je Faraon jedno superiorno bice. Faraon i njegovo blisko okruženje cinili su zulum nad svojim narodom. Ajet koji nas obavještava o tome glasi:
I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda faraonova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne pocnu zlostavljati, a faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio. (Yunus, 83)
A drugi sasvim jasni dokaz koji pokazuje surovost Faraonovog sistema bila je cinjenica da je, prema njihovoj rasi ili vjerskoj pripadnosti, stanovnike zemlje podijelio na klase i da je nad jednima od njih svjesno provodio tiraniju. U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeci nacin govori o ovoj tiraniji, koja je narocito provodena nad sinovima Israilovim:
Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlacio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Kasas Suresi, 4)
A u 127. ajetu poglavlja Al-A’raf se saopcava da je Faraon posjedovao “superirnost u nasilju”. Ova nasilnicka supe-riornost proisticala je iz Faraonove mocne vojske. Koliko je ovaj sistem bio razvijen i koliko je bila velika njegova moc, može nam biti jasno iz naredbi koje je Faraon izdavao svojoj vojsci:
I faraon posla po gradovima sakupljace (Aš-Šu’ara’, 53)
“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji ce sakupljati’’ (Al-A’raf, 111)
Kao što na to upozoravaju i prethodni ajeti, Faraon je posjedovao jedan veoma despotski državni mehanizam, a narocito obavještajni sistem, tako da je, u jednoj odredenoj hijerarhiji, mogao kontrolirati cak i najisturenije dijelove države. Ovakva kontrola je, isto tako, pokazivala i oštru disciplinu i tiranijsku praksu Faraonove vlasti.
A to što je, nakon susreta sa Sulejmanom, a. s., kraljica Sabe povjerovala u Allaha, dž. š., i izjavila pokornost Sulejmanu, a. s., možda je jedna naznaka da u državi Sabi nije postojala presija te vrste. Ove rijeci Kraljice se na slijedeci nacin navode u Kur’anu:
... uzviknu ona - “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (An-Naml, 44)
Kao što se to može naslutiti i iz navedenih kur’anskih ajeta, nacin upravljanja u Sabi je bio sistem koji je, prema uvjeti-ma tog vremena, posjedovao “demokratski” duh. Nasuprot Faraonovom sistemu, nad narodom se nije vršio zulum i tiranija. Bio je to model u kome su se cak i najbitnije odluke u upravljanju državom donosile konsultacijom, u kome se, medu državnim institucijama, osiguravao sklad i saradnja, gdje je zaživljavala uzajamna tolerancija, sloboda duha i u kome su se štitila prava. Obavještavajuci nas o dva razlicita sistema, Allah, dž. š., nas kroz kur’anska kazivanja o Faraonu i Sabi poducava temeljnim principima hem jednog sistema koji se energicno protivi vjerskoj etici, hem i strukturi jedne zajednice koja je naklonjena vjerskom moralu.